Šećer glukoza nam predstavlja osnovni izvor energije, ali i osnovni izvor kasnonoćnih posjeta kuhinjskim ormarićima. Nalazi se vezana uz fruktozu u bijelom kristalnom šećeru saharozi, kojeg nam navodno “podmeću svugdje”. U čemu je stvar i zašto volimo slatko?

Radi li se možda o evolucionarnom razlogu ili preučestaloj izloženosti zbog koje smo stvorili potencijalne ovisničke navike? Odgovore potražite u nastavku članka.

Uloga ugljikohidrata u organizmu

Osnovna sirovina za proizvodnju energije u organizmu je glukoza. Taj šećer je jedan od dva koja čine “bijeli šećer” saharozu, a drugi se naziva fruktoza. Oba se mogu uključiti u isti niz metaboličkih procesa s nešto drukčijim reakcijama koje posljedično rezultiraju stvaranjem energije.

Ostali šećeri koji se uz pomoć dodatnih reakcija uključuju u stvaranje energije su recimo laktoza i galaktoza iz mlijeka i maltoza iz žitarica. Osim toga, škrob koji nalazimo u recimo brašnu i krumpirima je zapravo sačinjen od niza molekula glukoze. Kad ga pojedemo, razgradit ćemo ga na pojedine glukoze koje će se opet uključiti u isti niz reakcija.

Taj niz reakcija je evolucionarno sačuvan već milijunima godina, a s minimalnim modifikacijama se može naći u doslovno svakoj živućoj vrsti na svijetu.

Naravno, energiju možete dobiti i iz masti te proteina, ali kroz nešto drukčiji i kompleksniji početni put reakcija. Naposljetku će doći do istog procesa stvaranja energije, ali će potrajati nešto duže u usporedbi sa šećerom. Upravo zato se glukoza smatra primarnim i osnovnim izvorom energije.

Više o kemiji šećera možete pronaći ovdje.

Pohrana glukoze

Glukoza se u tijelu puno lakše može pohraniti nego što to mogu proteini ili masti, u smislu trošenja dodatne energije na stvaranje zaliha. Jedan oblik pohrane je glikogen, sastavljen od dugog niza pojedinih glukoza.

Drugi način nije direktan, ali višak glukoze može dovesti do aktivacije gradivnih procesa koji sintetiziraju masno tkivo. Dok se glikogen nalazi u mišićima i služi za brzo trošenje zbog trenutnog nedostatka energije, mast se troši uslijed dugotrajnog gladovanja.

Više o mastima sam pisala ovdje, pa skočite ako vas zanima.

Želja za slatkim

Još prije 20 godina su znanstvena istraživanja pokazala kako unos šećera aktivira otpuštanje dopamina u mozgu. Dopamin je neurotransmiter, signalna molekula i tzv. “hormon sreće”, koji se otpušta u svakakvim situacijama i prenosi do ciljnih mjesta u mozgu. Nije to jedina signalna molekula u mozgu, jer postoje još mnoge poput:

• serotonina,
• glutamata,
• gama-aminobutirične kiseline,
• norepinefrina.

Signalne molekule reagiraju na razne živčane podražaje iz okoline i tijela te “govore” mozgu što u određenom trenutku treba napraviti. Dopamin je već dugo poznat kao molekula koja se u mozgu otpusti kad nam se dogodi nešto lijepo ili nagrađujuće. Na taj osjećaj se dosta lako navući. Mnogi opijati tj. droge dovode do prekomjernog i neprirodnog otpuštanja dopamina.

Ipak, otpuštanje dopamina ne znači uvijek da ćemo se za koji trenutak osjećati sretno. Rijetko kad će se dopamin otpustiti sam jer takve reakcije u mozgu nisu izolirane od drugih. Reakcija sreće ovisi prvenstveno o tajmingu i količini dopamina koji se otpusti, te o drugim signalnim molekulama koje se mogu otpustiti u isto vrijeme ili u drugim dijelovima mozga. Na primjer, ako se otpusti previše dopamina može doći do halucinacija, manije i do razvoja shizofrenije.

Ipak, nije čudno da ćemo više voljeti ono što nas čini sretnima, makar kratkotrajno. Ugljikohidrati se, a prvenstveno jednostavni šećeri, brzo razgrađuju i brzo dovode do otpuštanja dopamina.

Ovisnost o slatkom

Jedini konsenzus kojeg su istraživanja postigla je taj da šećer ima slične efekte na mozak kao i primjerice kokain. Ta istraživanja su rađena na modelnim životinjskim organizmima kao što su miševi ili štakori. Iako te životinje imaju visok udio sličnosti s ljudima, ipak nisu ljudi. Također, promatra se njihovo ponašanje u uvjetima koji im nisu prirodni, tako da su nekad zaključci poprilično nategnuti.

Sama činjenica da šećer na mozak djeluje slično kao i kokain ne mora značiti ništa više od toga. To može značiti jednostavno da i kokain i šećer djeluju na otpuštanje dopamina i to je to. Može značiti i da dopamin putuje do istih dijelova u mozgu u slučaju konzumacije obje tvari, ali ne mora značiti da šećer ima iste dugotrajne posljedice na mozak kao i kokain (ili druge droge).

Također, dopamin se ne otpušta samo kad smo sretni i aktivira druge dijelove mozga povezane samo sa srećom. Dopamin je signalna molekula koja se može otpuštati iz mnogih dijelova mozga i putovati u razne dijelove mozga. Može se otpuštati kad:

• postignemo neki dugo željeni cilj,
• kupimo nešto što smo jako željeli,
• nas netko nagradi na poslu.

Znači li to sve ovisnost?

Pa naravno da ne. Premda ovisnost o šećeru može biti stvarna pojava, za što postoje realne indikacije, još uvijek nije jasno u kakvim sve uvjetima nastaje te kako se manifestira kod ljudi. Sama želja za slatkim ne označava pravu ovisnost. Ono što uvjetuje ovisnost je trajna promjena kemijskih funkcija u mozgu zbog koje dolazi do svjesnih ponavljanja funkcija s jako negativnim psihofizičkim posljedicama.

Ovisnost o šećeru – simptomi

Ako nam šećer predstavlja povremenu utjehu, to nije ovisnost. U sličnom smislu bi nam onda cjelonoćno gledanje omiljene tv serije ili čitanje knjige bez zaustavljanja predstavljalo ovisnost.

Ako se nikako ne možemo suzdržati od šećera, iako nam je to već stvorilo teže medicinske probleme, moglo bi se raditi o ovisnosti.  Posebice ako se u uvjetima bez šećera manifestiraju simptomi krize. Ovo vrijedi ne samo za šećer, već i za druge tvari poput:

• droga,
• nikotina,
• alkohola,
• kave.

Evolucionarna potraživanja

Evolucionarna pozadina mnogih navika koje danas neobjašnjivo imamo mi je oduvijek bila zanimljiva. Često su to samo naklapanja, ali zanimljivo je zašto zijevamo kad vidimo nekog drugog da zijeva ili zašto prirodno ne volimo gorku hranu.

Jednom sam pročitala da šećer volimo posebno zbog toga što nam u neka davna doba nije često bio dostupan. Iza toga stoji i razlog zašto imamo potrebu odmah pojesti cijelu kutiju keksa ili veliku čokoladu. Naime, kad bi naši preci pronašli drvo puno slatkog voća, pojeli bi sve odjednom jer nisu znali kad će ga opet naći ili hoće li ga neka druga životinja pojesti. Ima smisla, zar ne? Nažalost, nije sve tako jednostavno i nije lako dokazivo. Teorija je mnogo, a dokaza malo.

Logičan izbor za šećerom je i činjenica da nam je on primarna hrana. Potreba za slatkim nam je doslovno zapisana u genima, jer tko nije jeo nije imao energije niti se mogao razmnožavati. Evolucionarnom selekcijom ljudi koji su imali dovoljno energije su se generacijski prenijeli geni koji žele slatko.

Moderni čovjek je to i pojačao jer zna kako slatko koncentrirati u bezbroj varijacija na temu. Od slatkih sokova do bombona, mi smo mašine koje utažuju nekadašnje nedostatke. S obzirom na to da nam je u pretilosti ovih dana samo nebo granica, onaj tko preživi će možda jednog dana pričati drukčiju genetsku priču. Prirodnom selekcijom možda skužimo koliko je pretjerivanje u slatkom loše za nas.

Kako smanjiti želju za šećerom?

Kao što smo vidjeli nešto ranije, slatka hrana nam je utjeha. Ni u čemu ne valja pretjerivati pa tako ni u utjehama koje mogu dovesti do ozbiljnih psihofizičkih poteškoća. Kako izbaciti slatko?

Evo nekoliko načina kako da smanjite ovisnost o slatkom:

• umjesto slatkih sokova (vrijedi i za prirodne voćne sokove) češće pijte vodu ili nezaslađeni čaj,
• ne kupujte slatkiše svaki put kad odete u trgovinu,
• kuhajte vlastita jela što češće možete,
• pijte puno vode,
• izbjegavajte gotove umake i preljeve,
• jedite raznovrsno i uključite razne vrste ugljikohidrata u igru.

Ovo su savjeti kojih se možete pridržavati na dnevnoj bazi, ali ako ste općenito zdravi nema ništa loše u tome da povremeno pojedete nešto šećera. Naposljetku, gdje bismo bili kad bismo izbjegavali baš sve utjehe koje imamo na raspolaganju i živjeli život bez šećera.

I za kraj, ako imate zdravstvenih upita ili problema, obratite se liječniku. Moji članci su objektivni pregled dostupnih znanstvenih činjenica, ali nisu savjeti prilagođeni svakoj pojedinoj osobi.

Izvori:

1. Schaefer, A., Yasin, K., Hatanaka, M. (2020) Experts Agree: Sugar Might Be as Addictive as Cocaine. Healthline.
2. Wooding, S. (2022) A taste for sweet – an anthropologist explains the evolutionary origins of why you’re programmed to love sugar. The Conversation.
3. Medical University of Vienna. (2016) Dopamine: Far more than just the ‘happy hormone’. Science Daily. 
4. Mysels, D.J., Sullivan, M.A. (2010) The relationship between opioid and sugar intake: review of evidence and clinical applications. J Opioid Manag. 6, 445-452.