Povodom Međunarodnog dana žena i djevojaka u znanosti koji se diljem svijeta obilježava 11. veljače, odlučila sam se djelomično otići iz standardne teme mog bloga i svakome tko bi bio zainteresiran predstaviti kako izgleda jedan uobičajeni dan žene (djevojke) u znanosti. Naravno, kasnim već dva tjedna s tom objavom zbog drugih obaveza, ali bitna je namjera. :)
Osim izlaska iz glavne teme bloga, malo se udaljavam i od vlastite komfort zone. Ipak, kad sam bila nešto mlađa i pokušavala se odlučiti kojim putem krenuti, jako sam voljela čitati slične članke kako bih dobila uvid u nečiji život koji je većim dijelom ipak određen karijerom.
Iz tog razloga smatram da bi ovakav članak mogao pomoći nekome tko se još traži i odlučuje o poslu te ako samo jednu osobu potaknem da izabere karijeru u znanosti, bit će mi i više nego drago.
Mali uvod
Kako bih mogla predstaviti ono čime se bavim svaki dan, moram staviti stvari u određenu perspektivu. Zaposlena sam kao doktorandica/istraživačica na Odjelu za patofiziologiju i biofiziku Instituta za biomedicinske znanosti Veterinarskog sveučilišta u Beču.
Odjel na kojem sam zaposlena se bavi proučavanjem svojstava određene obitelji proteina koji se nalaze na unutrašnjoj strani mitohondrija, organela koji su praktički minijaturne elektrane u našim stanicama. Jedan dio grupe se bavi proučavanjem tih proteina u živim sustavima kao što je kultura stanica, a drugi dio gdje sam ja se bavi izolacijom i proučavanjem tih proteina u izoliranim sustavima umjetno sintetiziranih membrana koje oponašaju mitohondrijsku. Poznavanje mehanizama rada tih proteina može dovesti do razvoja novih terapija za bolesti poput dijabetesa i pretilosti, mnogih neurodegenerativnih stanja, ali i tretiranja raka te oksidativnog stresa.
Ja sam dospjela tu tako što sam prije godinu i pol dana diplomirala (magistrirala) molekularnu biotehnologiju na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a prije toga sam završila preddiplomski studij Biotehnologije na istom fakultetu. Na petoj godini (drugoj godini diplomskog) sam shvatila da želim upisati doktorski studij i to upravo u Beču, iz razno-raznih razloga o kojima mogu nekom drugom prilikom.
Također, dio razloga zbog kojeg sam pokrenula ovaj blog je taj što sam oduvijek voljela pisati, a tijekom studija sam radila pisajući znanstveno-popularne članke za web portal Kreni Zdravo. Djelomično sam i nastavila pisati za njih kad sam se odselila, ali sam htjela više istražiti tematiku znanosti kuhanja i njom se baviti vlastitim ritmom, što isto utječe na moj raspored dana.
Jutarnji sati
Za početak moram reći da nikako nisam jutarnja osoba (još se trudim postati, ali mi ne ide) i moj standardni dan sigurno ne započinje u šest ili sedam sati. Tu i tamo da, naravno, ali najčešće nemam obvezu ni potrebu da se budim prije osam i trideset, čak i devet.
Ima iznimaka, kao što su određeni sastanci, nadgledanje studenata ili predavanja, ali ako nemam ništa isplanirano, najčešće ću na posao doći oko deset. To je ujedno i ljepota ovog posla jer eksperimente koje provodite sami ne zanima hoćete li to raditi ujutro ili kasno popodne pa ovisno o tome možete i započeti kad želite. Moj institut to dozvoljava i u mogućnosti sam ostati u labosu cijelu noć ako želim, a većina mojih kolega također sama određuje radne sate kako im odgovara. Nadalje, neki eksperimenti koje provodim su dosta osjetljivi na pokrete u prostoru i bolje je po mene i po rezultate ako ih radim kasno popodne kad je smanjena cirkulacija ljudi po hodniku i po samom labosu.
Zato se ja lijepo probudim oko 8:30 ili 9 i čim otvorim oči ugledam lice svoje užasno gladne mačke koja je spremna napraviti bilo što da joj dam jesti jer nije jela već punih 12 sati i umrijet će. Inače živim sa zaručnikom koji je već odavno otišao jer radi na poslu koji ga tamo želi već u ranim satima. I tako se ja ustanem i dam maci jesti, spremim se i uputim na posao. Maca uvijek tužno mjauče i krene za mnom vani kad odlazim, a i ja budem malo tužna što je ostavljam. Što je tu je, obje moramo obaviti svoje, ja raditi, a ona spavati uz radijator jedno 8 sati.
Do kampusa mi treba oko 45 minuta. Dijelom idem pješke, veći dio brzim vlakom i zadnji dio tramvajem. Za to vrijeme čitam vijesti, odgovaram na poruke, prolistam društvene mreže ili slušam glazbu ili neki podcast. Nekad kad se moram spremiti za sastanak, čitam nešto vezano za to.
Kampus na kojem radim je meni predivan, a sastoji se od velikih zgrada izgrađenih od crvene opeke sa zelenim panelima, što mu daje izgled kao iz nekog crtića. Kako je to Veterinarsko sveučilište, na putu do moje zgrade ću često sresti pse, konje, krave, pa čak i ljame u šetnji. Ispred moje zgrade se nalazi i manje jezero kojeg su nedavno pročistili pa sad imam fin pogled kroz prozor iz ureda.
Kad dođem na posao, palim računalo i pregledam mailove, pa odgovorim na ono na što mogu odmah. Ako ima nešto iz maila što moram obaviti, napišem si na post-it papirić i zalijepim na ekran, tako da do kraja dana ne zaboravim. Najčešće su to mailovi od mentorice, nekog od kolega, nekog od vanjskih suradnika ili naših tehničara. Mogu biti rezultati nekih eksperimenata koje smo radili, uzoraka koji trebaju doći, planiranja sastanaka ili suradnji, odgovori od časopisa gdje smo predali radove i štošta drugo.
Trenutno imamo i par studentica na ispomoći za koje sam, uz ostale, i ja odgovorna. Imamo posebni kalendar gdje planiramo kad će one doći i što raditi, pa bacim pogled i na to da vidim gdje će tko taj dan što raditi i kad dolaze i odlaze. Kad završim s tim, pripremim planer i laboratorijsku knjigu, isplaniram i napišem što trebam taj dan napraviti, ako treba nešto izračunati – izračunam, i onda krenem u labos.
U međuvremenu pojedem neku voćku, čokoladicu ili keks, eventualno mali sendvič, i nešto popijem. Nisam tip koji doručkuje kod kuće jer ne mogu jesti čim se probudim, a i ne volim puno jesti ujutro. U labosu naravno nije dozvoljeno piti ni jesti tako da ipak nešto malo uzmem da mi drži tlak do ručka.
U vrijeme prije pandemije smo uvijek ponedjeljkom u deset sati imali sastanak cijelog odjela gdje smo raspravljali neke aktualne organizacijske stvari ili probleme. Također, poslije toga smo imali tjedni izvještaj o napretku, ovaj put samo sa znanstvenim kolegama i mentorima, gdje svatko prezentira svoj rad od prošlog tjedna, a ostali se uključe i komentiraju što bi se još moglo ili trebalo doraditi, napraviti ili popraviti. Sastanka cijelog odjela trenutno nema, a izvještaj je prebačen online, tako da mi dan nekad počne i tako.
Popodnevni sati
Veći dio kasnog jutra i popodneva mi ode na provođenje eksperimenata, a u zadnje vrijeme su to najčešće:
- elektrofiziološko karakteriziranje svojstava proteina rekonstruiranih u planarnom lipidnom dvosloju ili lipidnih dvosloja samih,
- elektroforeza u različitim uvjetima i Western blotting,
- proizvodnja, pročišćavanje i smatanje membranskih proteina od interesa u konstruiranim liposomima za daljnja istraživanja,
- pripremanje uzoraka za vanjske analize.
Znanstveni eksperimenti su često određeni vremenskim periodima za pripremu, inkubaciju i provođenje, ili imaju više različitih i ponavljajućih koraka. Često ću iskombinirati pripremu jednog eksperimenta dok čekam provođenje drugog ili provoditi više njih u isto vrijeme da si skratim posao i uštedim vrijeme, a dnevno mi sigurno 80% vremena ode na samo provođenje eksperimenta.
Kako su zgrade poprilično velike, hodnici između dva labosa u kojima radim su također dugi, a uredi su opet s druge strane. Tako dnevno mogu bez problema nabiti i do deset tisuća koraka ako paralelno radim više različitih eksperimenata.
Ako upravo čekam npr. inkubaciju jednog od uzoraka i nemam ništa drugo za raditi, provjerit ću treba li što popuniti u labosu od potrošnih materijala, hoćemo li uskoro ostati bez nekog od tih materijala pa će ga trebati naručiti ili ću generalno proći po labosu i očistiti ga. Također, često ću:
- otići do ureda i nastaviti odgovarati na mailove,
- pripremati prezentaciju za tjedni izvještaj,
- unositi podatke i rezultate mjerenja na server,
- praviti grafove od gotovih rezultata,
- planirati buduće eksperimente za sebe i studente i slično.
Veliki dio znanstvenog posla ode na čitanje i proučavanje stručne literature, posebno znanstvenih radova usko povezanih s našim područjem ili generalno novih dostignuća u znanosti. Dok semestar službeno traje, jednom tjedno imamo i tzv. Journal Club, gdje je svatko od nas 2 ili 3 puta u semestru dužan pripremiti i prezentirati jedan rad od interesa cijeloj grupi. Ako je na mene red taj ili sljedeći tjedan, uzet ću si vremena u takvim pauzicama te pripremati prezentaciju i za to. Često se pripremamo i za naše šestomjesečne izvještaje rada, kongrese, simpozije i ostalo.
Ručak i kultura
Kad dođe vrijeme za ručak, skupi nas se par s odjela i odemo do menze pokupiti nešto za jesti. Kako su restorani zbog pandemije zatvoreni, možemo samo uzeti hranu za van, dok smo prije ostali i jesti direktno u menzi. Bez obzira na to, imam veliku sreću što sam u sklopu instituta gdje radim mogla upoznati ljude koji dolaze iz raznih zemalja diljem svijeta i što smo međusobno mogli podijeliti životna iskustva. Ima nas dosta s Balkana (samo u našem uredu za PhD studente četiri cure) ali i iz Austrije i Njemačke, Irana, Sirije, Mađarske, Egipta, Azerbajdžana, Italije, Francuske i tako dalje.
Prije pandemije smo jednom mjesečno imali zajednički ručak kao grupa gdje su svaki put kuhale druge osobe za sve ostale, a kad bi nekome bio rođendan, imali smo i sustav pravljenja ručkova za tu osobu kao svojevrsni poklon. Ljeti je tu bilo i dana otvorenih vrata, znanstvenih radionica za djecu i roštiljanja, a zimi božićnih proslava i slično. Svaki put kad netko iz naše grupe objavi znanstveni rad, kupi se boca šampanjca i soka pa svi nazdravimo tom lijepom uspjehu. Bilo je tu još običaja koje smo zbog pandemije privremeno zaboravili, ali ne sumnjam da će biti još bolje i jače jednom kad se bude moglo.
Zahvalna sam i na prostranoj kuhinji i blagovaonici na institutu, gdje imamo funkcionalnu pećnicu te štednjak. Često jedna od kolegica tamo uživo priprema slastice poput krofni, biskvita i kuglofa, a skoro svaki dan netko od nas ponese nešto što su pripremili kod kuće kako bi svi mogli probati.
Večernji sati
Kad sam gotova s eksperimentima, pogasim sve uređaje i zaključam labose, a usput provjerim jesu li drugi kolege i studenti sve ugasili. To rade i drugi za mene, kako se ne bi slučajno dogodilo da se neki od uređaja pokvari ili pregrije. Provedem još malo vremena u uredu, ispunjavajući tablice na serveru ili popunjavajući laboratorijski dnevnik, a u prosjeku najčešće krenem kući oko 17:30 ili 18 sati.
Na putu do kuće obično treba stati u trgovinu, poštu ili nešto drugo, a to često obavim skupa sa zaručnikom. Skoro svaki dan zajedno spremamo večeru i trudimo se jesti nešto domaće i skuhano vlastitim rukama, iako često budemo i lijeni pa naručimo dostavu.
Ako nam je opušteniji tjedan, poslije večere ćemo se pretežno odmarati, gledati serije, igrati igrice, čitati, čistiti i spremati, gnjaviti macu, zvati obitelj i prijatelje i slično. Prije pandemije smo često znali izaći na piće ili večeru s prijateljima, posebno petkom, a kad je bilo toplije išli smo voziti bicikle uz Dunav ili Prater. Vikendi su isto bili puni raznih aktivnosti koje su sad smanjene na minimum zbog karantene, ali veselim se novim danima koji dolaze jer mogu biti samo bolji. Također, prije smo znali i češće doći do Hrvatske i putovati općenito pa to isto sretno čekamo.
Ipak, nije nam se jednom dogodilo da smo posao donijeli doma i radili cijelu večer (ili vikend) jer oboje radimo vrste poslova na kojima je to nekad nemoguće izbjeći, posebno ako imamo rokove za predaju određenih zadataka. Bilo kako bilo, to se trudimo minimizirati koliko možemo jer je bitno imati zdrav balans privatnog i poslovnog života.
Ono što mene posebno veseli i opušta je pripremanje sadržaja za Škudelu, bilo da je to pripremanje keksića, kolača i kruha, isprobavanje novih recepata, istraživanje, pisanje članaka, pripremanje slikovnih objava za Instagram ili što god mi još padne napamet, a to gotovo redovno radim navečer poslije posla ili vikendom, a onda najčešće idem spavati oko ponoć ili jedan sat.
Škudela je jedan projekt nastao iz strasti prema pisanju, kuhanju/pečenju i znanosti za kojeg mi nikad neće biti teško izdvojiti i zadnju trunčicu energije, a mogu se samo zahvaliti što sam na tom putu mogla susresti i par zainteresiranih čitatelja. Ovim putem vas pozivam da me podržite i na društvenim mrežama poput Instagrama te Facebooka.
Nadam se da je ovaj tip članka bio inspirativan bar nekome i da ću u budućnosti moći podijeliti nešto više o samom znanstvenom aspektu mojeg istraživanja i posla. :)
Povodom Međunarodnog dana žena i djevojaka u znanosti koji se diljem svijeta obilježava 11. veljače, odlučila sam se djelomično otići iz standardne teme mog bloga i svakome tko bi bio zainteresiran predstaviti kako izgleda jedan uobičajeni dan žene (djevojke) u znanosti. Naravno, kasnim već dva tjedna s tom objavom zbog drugih obaveza, ali bitna je namjera. :)
Osim izlaska iz glavne teme bloga, malo se udaljavam i od vlastite komfort zone. Ipak, kad sam bila nešto mlađa i pokušavala se odlučiti kojim putem krenuti, jako sam voljela čitati slične članke kako bih dobila uvid u nečiji život koji je većim dijelom ipak određen karijerom.
Iz tog razloga smatram da bi ovakav članak mogao pomoći nekome tko se još traži i odlučuje o poslu te ako samo jednu osobu potaknem da izabere karijeru u znanosti, bit će mi i više nego drago.
Mali uvod
Kako bih mogla predstaviti ono čime se bavim svaki dan, moram staviti stvari u određenu perspektivu. Zaposlena sam kao doktorandica/istraživačica na Odjelu za patofiziologiju i biofiziku Instituta za biomedicinske znanosti Veterinarskog sveučilišta u Beču.
Odjel na kojem sam zaposlena se bavi proučavanjem svojstava određene obitelji proteina koji se nalaze na unutrašnjoj strani mitohondrija, organela koji su praktički minijaturne elektrane u našim stanicama. Jedan dio grupe se bavi proučavanjem tih proteina u živim sustavima kao što je kultura stanica, a drugi dio gdje sam ja se bavi izolacijom i proučavanjem tih proteina u izoliranim sustavima umjetno sintetiziranih membrana koje oponašaju mitohondrijsku. Poznavanje mehanizama rada tih proteina može dovesti do razvoja novih terapija za bolesti poput dijabetesa i pretilosti, mnogih neurodegenerativnih stanja, ali i tretiranja raka te oksidativnog stresa.
Ja sam dospjela tu tako što sam prije godinu i pol dana diplomirala (magistrirala) molekularnu biotehnologiju na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a prije toga sam završila preddiplomski studij Biotehnologije na istom fakultetu. Na petoj godini (drugoj godini diplomskog) sam shvatila da želim upisati doktorski studij i to upravo u Beču, iz razno-raznih razloga o kojima mogu nekom drugom prilikom.
Također, dio razloga zbog kojeg sam pokrenula ovaj blog je taj što sam oduvijek voljela pisati, a tijekom studija sam radila pisajući znanstveno-popularne članke za web portal Kreni Zdravo. Djelomično sam i nastavila pisati za njih kad sam se odselila, ali sam htjela više istražiti tematiku znanosti kuhanja i njom se baviti vlastitim ritmom, što isto utječe na moj raspored dana.
Jutarnji sati
Za početak moram reći da nikako nisam jutarnja osoba (još se trudim postati, ali mi ne ide) i moj standardni dan sigurno ne započinje u šest ili sedam sati. Tu i tamo da, naravno, ali najčešće nemam obvezu ni potrebu da se budim prije osam i trideset, čak i devet.
Ima iznimaka, kao što su određeni sastanci, nadgledanje studenata ili predavanja, ali ako nemam ništa isplanirano, najčešće ću na posao doći oko deset. To je ujedno i ljepota ovog posla jer eksperimente koje provodite sami ne zanima hoćete li to raditi ujutro ili kasno popodne pa ovisno o tome možete i započeti kad želite. Moj institut to dozvoljava i u mogućnosti sam ostati u labosu cijelu noć ako želim, a većina mojih kolega također sama određuje radne sate kako im odgovara. Nadalje, neki eksperimenti koje provodim su dosta osjetljivi na pokrete u prostoru i bolje je po mene i po rezultate ako ih radim kasno popodne kad je smanjena cirkulacija ljudi po hodniku i po samom labosu.
Zato se ja lijepo probudim oko 8:30 ili 9 i čim otvorim oči ugledam lice svoje užasno gladne mačke koja je spremna napraviti bilo što da joj dam jesti jer nije jela već punih 12 sati i umrijet će. Inače živim sa zaručnikom koji je već odavno otišao jer radi na poslu koji ga tamo želi već u ranim satima. I tako se ja ustanem i dam maci jesti, spremim se i uputim na posao. Maca uvijek tužno mjauče i krene za mnom vani kad odlazim, a i ja budem malo tužna što je ostavljam. Što je tu je, obje moramo obaviti svoje, ja raditi, a ona spavati uz radijator jedno 8 sati.
Do kampusa mi treba oko 45 minuta. Dijelom idem pješke, veći dio brzim vlakom i zadnji dio tramvajem. Za to vrijeme čitam vijesti, odgovaram na poruke, prolistam društvene mreže ili slušam glazbu ili neki podcast. Nekad kad se moram spremiti za sastanak, čitam nešto vezano za to.
Kampus na kojem radim je meni predivan, a sastoji se od velikih zgrada izgrađenih od crvene opeke sa zelenim panelima, što mu daje izgled kao iz nekog crtića. Kako je to Veterinarsko sveučilište, na putu do moje zgrade ću često sresti pse, konje, krave, pa čak i ljame u šetnji. Ispred moje zgrade se nalazi i manje jezero kojeg su nedavno pročistili pa sad imam fin pogled kroz prozor iz ureda.
Kad dođem na posao, palim računalo i pregledam mailove, pa odgovorim na ono na što mogu odmah. Ako ima nešto iz maila što moram obaviti, napišem si na post-it papirić i zalijepim na ekran, tako da do kraja dana ne zaboravim. Najčešće su to mailovi od mentorice, nekog od kolega, nekog od vanjskih suradnika ili naših tehničara. Mogu biti rezultati nekih eksperimenata koje smo radili, uzoraka koji trebaju doći, planiranja sastanaka ili suradnji, odgovori od časopisa gdje smo predali radove i štošta drugo.
Trenutno imamo i par studentica na ispomoći za koje sam, uz ostale, i ja odgovorna. Imamo posebni kalendar gdje planiramo kad će one doći i što raditi, pa bacim pogled i na to da vidim gdje će tko taj dan što raditi i kad dolaze i odlaze. Kad završim s tim, pripremim planer i laboratorijsku knjigu, isplaniram i napišem što trebam taj dan napraviti, ako treba nešto izračunati – izračunam, i onda krenem u labos.
U međuvremenu pojedem neku voćku, čokoladicu ili keks, eventualno mali sendvič, i nešto popijem. Nisam tip koji doručkuje kod kuće jer ne mogu jesti čim se probudim, a i ne volim puno jesti ujutro. U labosu naravno nije dozvoljeno piti ni jesti tako da ipak nešto malo uzmem da mi drži tlak do ručka.
U vrijeme prije pandemije smo uvijek ponedjeljkom u deset sati imali sastanak cijelog odjela gdje smo raspravljali neke aktualne organizacijske stvari ili probleme. Također, poslije toga smo imali tjedni izvještaj o napretku, ovaj put samo sa znanstvenim kolegama i mentorima, gdje svatko prezentira svoj rad od prošlog tjedna, a ostali se uključe i komentiraju što bi se još moglo ili trebalo doraditi, napraviti ili popraviti. Sastanka cijelog odjela trenutno nema, a izvještaj je prebačen online, tako da mi dan nekad počne i tako.
Popodnevni sati
Veći dio kasnog jutra i popodneva mi ode na provođenje eksperimenata, a u zadnje vrijeme su to najčešće:
- elektrofiziološko karakteriziranje svojstava proteina rekonstruiranih u planarnom lipidnom dvosloju ili lipidnih dvosloja samih,
- elektroforeza u različitim uvjetima i Western blotting,
- proizvodnja, pročišćavanje i smatanje membranskih proteina od interesa u konstruiranim liposomima za daljnja istraživanja,
- pripremanje uzoraka za vanjske analize.
Znanstveni eksperimenti su često određeni vremenskim periodima za pripremu, inkubaciju i provođenje, ili imaju više različitih i ponavljajućih koraka. Često ću iskombinirati pripremu jednog eksperimenta dok čekam provođenje drugog ili provoditi više njih u isto vrijeme da si skratim posao i uštedim vrijeme, a dnevno mi sigurno 80% vremena ode na samo provođenje eksperimenta.
Kako su zgrade poprilično velike, hodnici između dva labosa u kojima radim su također dugi, a uredi su opet s druge strane. Tako dnevno mogu bez problema nabiti i do deset tisuća koraka ako paralelno radim više različitih eksperimenata.
Ako upravo čekam npr. inkubaciju jednog od uzoraka i nemam ništa drugo za raditi, provjerit ću treba li što popuniti u labosu od potrošnih materijala, hoćemo li uskoro ostati bez nekog od tih materijala pa će ga trebati naručiti ili ću generalno proći po labosu i očistiti ga. Također, često ću:
- otići do ureda i nastaviti odgovarati na mailove,
- pripremati prezentaciju za tjedni izvještaj,
- unositi podatke i rezultate mjerenja na server,
- praviti grafove od gotovih rezultata,
- planirati buduće eksperimente za sebe i studente i slično.
Veliki dio znanstvenog posla ode na čitanje i proučavanje stručne literature, posebno znanstvenih radova usko povezanih s našim područjem ili generalno novih dostignuća u znanosti. Dok semestar službeno traje, jednom tjedno imamo i tzv. Journal Club, gdje je svatko od nas 2 ili 3 puta u semestru dužan pripremiti i prezentirati jedan rad od interesa cijeloj grupi. Ako je na mene red taj ili sljedeći tjedan, uzet ću si vremena u takvim pauzicama te pripremati prezentaciju i za to. Često se pripremamo i za naše šestomjesečne izvještaje rada, kongrese, simpozije i ostalo.
Ručak i kultura
Kad dođe vrijeme za ručak, skupi nas se par s odjela i odemo do menze pokupiti nešto za jesti. Kako su restorani zbog pandemije zatvoreni, možemo samo uzeti hranu za van, dok smo prije ostali i jesti direktno u menzi. Bez obzira na to, imam veliku sreću što sam u sklopu instituta gdje radim mogla upoznati ljude koji dolaze iz raznih zemalja diljem svijeta i što smo međusobno mogli podijeliti životna iskustva. Ima nas dosta s Balkana (samo u našem uredu za PhD studente četiri cure) ali i iz Austrije i Njemačke, Irana, Sirije, Mađarske, Egipta, Azerbajdžana, Italije, Francuske i tako dalje.
Prije pandemije smo jednom mjesečno imali zajednički ručak kao grupa gdje su svaki put kuhale druge osobe za sve ostale, a kad bi nekome bio rođendan, imali smo i sustav pravljenja ručkova za tu osobu kao svojevrsni poklon. Ljeti je tu bilo i dana otvorenih vrata, znanstvenih radionica za djecu i roštiljanja, a zimi božićnih proslava i slično. Svaki put kad netko iz naše grupe objavi znanstveni rad, kupi se boca šampanjca i soka pa svi nazdravimo tom lijepom uspjehu. Bilo je tu još običaja koje smo zbog pandemije privremeno zaboravili, ali ne sumnjam da će biti još bolje i jače jednom kad se bude moglo.
Zahvalna sam i na prostranoj kuhinji i blagovaonici na institutu, gdje imamo funkcionalnu pećnicu te štednjak. Često jedna od kolegica tamo uživo priprema slastice poput krofni, biskvita i kuglofa, a skoro svaki dan netko od nas ponese nešto što su pripremili kod kuće kako bi svi mogli probati.
Večernji sati
Kad sam gotova s eksperimentima, pogasim sve uređaje i zaključam labose, a usput provjerim jesu li drugi kolege i studenti sve ugasili. To rade i drugi za mene, kako se ne bi slučajno dogodilo da se neki od uređaja pokvari ili pregrije. Provedem još malo vremena u uredu, ispunjavajući tablice na serveru ili popunjavajući laboratorijski dnevnik, a u prosjeku najčešće krenem kući oko 17:30 ili 18 sati.
Na putu do kuće obično treba stati u trgovinu, poštu ili nešto drugo, a to često obavim skupa sa zaručnikom. Skoro svaki dan zajedno spremamo večeru i trudimo se jesti nešto domaće i skuhano vlastitim rukama, iako često budemo i lijeni pa naručimo dostavu.
Ako nam je opušteniji tjedan, poslije večere ćemo se pretežno odmarati, gledati serije, igrati igrice, čitati, čistiti i spremati, gnjaviti macu, zvati obitelj i prijatelje i slično. Prije pandemije smo često znali izaći na piće ili večeru s prijateljima, posebno petkom, a kad je bilo toplije išli smo voziti bicikle uz Dunav ili Prater. Vikendi su isto bili puni raznih aktivnosti koje su sad smanjene na minimum zbog karantene, ali veselim se novim danima koji dolaze jer mogu biti samo bolji. Također, prije smo znali i češće doći do Hrvatske i putovati općenito pa to isto sretno čekamo.
Ipak, nije nam se jednom dogodilo da smo posao donijeli doma i radili cijelu večer (ili vikend) jer oboje radimo vrste poslova na kojima je to nekad nemoguće izbjeći, posebno ako imamo rokove za predaju određenih zadataka. Bilo kako bilo, to se trudimo minimizirati koliko možemo jer je bitno imati zdrav balans privatnog i poslovnog života.
Ono što mene posebno veseli i opušta je pripremanje sadržaja za Škudelu, bilo da je to pripremanje keksića, kolača i kruha, isprobavanje novih recepata, istraživanje, pisanje članaka, pripremanje slikovnih objava za Instagram ili što god mi još padne napamet, a to gotovo redovno radim navečer poslije posla ili vikendom, a onda najčešće idem spavati oko ponoć ili jedan sat.
Škudela je jedan projekt nastao iz strasti prema pisanju, kuhanju/pečenju i znanosti za kojeg mi nikad neće biti teško izdvojiti i zadnju trunčicu energije, a mogu se samo zahvaliti što sam na tom putu mogla susresti i par zainteresiranih čitatelja. Ovim putem vas pozivam da me podržite i na društvenim mrežama poput Instagrama te Facebooka.
Nadam se da je ovaj tip članka bio inspirativan bar nekome i da ću u budućnosti moći podijeliti nešto više o samom znanstvenom aspektu mojeg istraživanja i posla. :)
