Testovi intolerancije ili osjetljivosti na hranu najčešće iz uzorka vaše krvi određuju koje namirnice vam smetaju ili koje biste trebali izbaciti iz prehrane. Osim iz uzorka krvi, neki testovi koriste metode koje mjere frekvenciju ili energiju vaših stanica, primjerice iz vlasi ili stiska šake. Testovi intolerancije se razlikuju od testova alergije na hranu, koji mjere brzi i trenutni odgovor vašeg imunosnog sustava na hranu.

Kako funkcioniraju testovi intolerancije na hranu i možemo li se u njih pouzdati? Hoćemo li dobiti točne i ponovljive rezultate ako platimo za jedan ovakav test? Ukratko, odgovor je ne. Trenutno ne postoji niti jedan znanstveno dokazan i pouzdan način određivanja intolerancije na hranu. Štoviše, neki od ovih testova će vas lako ostaviti lakšima za par sto eura, a nećete dobiti ništa od njih. Većina njih je i upakirana u lijepu marketinšku priču, a zapravo su prevara. Zašto je tome tako, pročitajte u nastavku članka.

Što je intolerancija na hranu?

Intolerancija na hranu predstavlja nemogućnost probavljanja određenih namirnica, uz simptome poput:

• napuhanosti,
• boli u trbuhu,
• neugodnih vjetrova.

Intolerancija se najčešće javlja zbog metaboličkog ili genetskog nedostatka nekih probavnih enzima. Postoje različite vrste intolerancija na hranu, kao što su:

• Intolerancija na laktozu – javlja se zbog nedostatka enzima laktaze, koji ima ulogu razgrađivanja šećera laktoze.
• Intolerancija na fruktozu – javlja se zbog genetskog nedostatka enzima aldolaze B, koji razgrađuje fruktoza-1-fosfat.
• Intolerancija na gluten – javlja se zbog nemogućnosti probavljanja glutena uz neugodne simptome, ali bez oštećenja tankog crijeva kao kod celijakije,
• Intolerancija na histamin – javlja se zbog nedostatka enzima diamin oksidaze, koji razgrađuje molekule histamina iz fermentirane hrane poput vina i raznih sireva.

Što je osjetljivost na hranu?

Osjetljivost na hranu prate slični neugodni simptomi kao i intoleranciju, ali uz jednu važnu razliku. Osjetljivost na hranu nije strogo definirana niti ima opipljivi uzrok kao intolerancija koji se može lako dokazati. Danas se najčešće dokazuje primjećivanjem neugodnih simptoma i vođenjem dnevnika prehrane. Osjetljivost i intolerancija na hranu se često preklapaju, uz nedovoljnu definiciju razlika. Međutim, ako je moguće pokazati točan uzrok simptoma, poput nedostatka nekog probavnog enzima, radije će se upotrijebiti izraz “intolerancija”. Neke od najčešćih osjetljivosti na hranu su:

• Osjetljivost na FODMAP namirnice – mnogi, a posebno oni koji pate od sindroma iritabilnog crijeva, su osjetljivi na namirnice koje sadrže FODMAP molekule (fermentabilni oligosaharidi, disaharidi, polisaharidi i polioli),
• Osjetljivost na prirodne ili umjetne složene molekule – u ovu kategoriju bi recimo spadala osjetljivost na prirodne molekule kofein ili salicilnu kiselinu, ili kemijski sintetizirane aditive poput umjetnih boja i konzervansa.

Bitno je spomenuti da ni osjetljivost ni intolerancija na hranu nisu reakcije imunosnog sustava, nego probavnog. To je glavna razlika ovih smetnji u odnosu alergija na hranu. U slučaju prave alergije na hranu, kao i kod svake druge alergije, stanice imunosnog sustava će se aktivirati i reakcija će se moći vidljivo izmjeriti. Najčešće se radi o izlučivanju antitijela IgE, ili o kožnoj reakciji ako se radio test ubadanja iglom. Alergije na hranu su ozbiljne reakcije koje u nekim slučajevima mogu rezultirati i anafilaktičkim šokom. 

Što su testovi intolerancije ili osjetljivosti na hranu?

Testovi intolerancije ili osjetljivosti na hranu su procedure pomoću kojih se pokušava doznati smeta li vam neka hrana. Postoje različite vrste testova, i to:

• Eliminacijska dijeta,
• Mjerenje IgG u krvi,
• Mjerenje vodika u dahu,
• Biorezonancija (uključujući testiranje kose i VEGA test),
• Mjerenje napona stanica,
• Kineziološka metoda mjerenja intolerancije.

Osim eliminacijske dijete, niti jedan od ovih testova ne funkcionira niti ima bilo kakvo znanstveno dokazano uporište. Ajmo vidjeti zašto.

Kako djeluju testovi intolerancije na hranu?

Objašnjavanje eliminacijskih dijeta ćemo ostaviti za kraj jer su to jedini testovi koji zaista pomažu. U nastavku pronađite kratko objašnjenje ostalih navedenih testova intolerancije na hranu.

Mjerenje IgG u krvi

IgG je ime za imunoglobulin G, protutijelo (zvano i antitijelo) koje naše tijelo proizvodi nakon kontakta sa stranim tvarima. To su najbitnija protutijela koje imamo u obrani od bolesti, i spadaju u kategoriju stečenog imunosnog sustava. Svaki put kad dođemo u kontakt s recimo bakterijama i virusima, stvorit ćemo nove vrste IgG protutijela. Međutim, ova protutijela nisu nikako usko specifična za hranu.

Kad tijelo dođe u dodir s nekom hranom, stvorit će IgG molekule kao normalni tjelesni odgovor, ali to ne znači da postoji intolerancija. Dapače, ako imate više IgG molekula u krvi nakon što nešto pojedete, to obično znači da ste na tu hranu tolerantni i da ste stvorili stečeni imunosni odgovor.

Mjerenje razine IgG-a se čini kao medicinski pouzdan test jer se provodi u uzorku uzete krvi. Međutim, ako nešto mjerite iz krvi, to ne znači da postoji uzročno-posljedična veza, a u ovom slučaju ste onda samo bezveze dali krv. Ovaj test intolerancije na hranu je više puta znanstveno opovrgnut, ali se i dalje prodaje po poprilično velikim ciframa.

Mjerenje vodika u dahu

Mjerenje vodika u dahu je jednostavna i neinvazivna metoda koja se koristi za određivanje intolerancije na laktozu i druge šećere ili bakterijsko prerastanje tankog crijeva (eng. small intestine bacterial overgrowth, SIBO). Test se izvodi tako što popijete koncentriranu otopinu šećera, pričekate određeno vrijeme i zatim pušete u mali uređaj sa senzorom za vodik. Ovisno o tome koju intoleranciju želite testirati, tu otopinu šećera ćete popiti. Za intoleranciju na laktozu, to će biti otopina laktoze, za intoleranciju na fruktozu će biti fruktoza, i tako dalje. Za bakterijsko prerastanje tankog crijeva ćete najčešće dobiti otopinu glukoze.

Kako funkcionira ovaj test? U normalnim slučajevima, vaše tijelo do tankog crijeva bi već dobrim dijelom trebalo metabolizirati šećere. Ako se to ne dogodi (npr. jer nemate dovoljno enzima koji razgrađuju laktozu), bakterije koje žive u tankom crijevu će fermentirati šećere i proizvoditi plinove, kao što je vodik. Plin će se kroz tanko crijevo apsorbirati u krv, prenijeti do pluća, i naći u vašem dahu.

Razina vodika u vašem dahu će se mjeriti u redovnim intervalima kroz par sati, i na temelju izmjerenih podataka će se moći zaključiti patite li od neke intolerancije. Naprimjer, normalna razina vodika u krvi je oko 16 ppm (eng. parts per million), a sve izmjereno nakon što popijete šećernu otopinu što je iznad te koncentracije se može smatrati indikatorom intolerancije.

Koliko je pouzdano mjerenje vodika u dahu?

U slučaju otkrivanja intolerancija na šećere ili SIBO bolesti, ovi testovi su generalno pouzdani i često se koriste u medicinskim klinikama. Međutim, da bi test bio pouzdan, morate se držati strogih pravila prehrane i ponašanja neko vrijeme prije nego što naporavite test. Recimo, oko tjedan dana prije ne smijete više uzimate nikakve antibiotike ili probiotike, par dana prije morate pratiti specifičnu dijetu, a na sam dan ne smijete ništa jesti ni vježbati.

U oko 30% slučajeva će ovaj test dati i donekle lažno pozitivne rezultate jer bakterije crijeva u oko 30% populacije proizvode više vodika od prosjeka. Također, zasićene otopine šećera će kod većine ljudi uzrokovati neke smetnje i dovesti do lažno pozitivnih rezultata, jer ih naša tijela jednostavno nisu naviknula metabolizirati u kratkom vremenu.

S druge strane, mjerenje vodika u dahu nije pouzdan ni koristan test pomoću kojeg se otkrivaju osjetljivosti na hranu. Kako smo već definirali gore, intolerancija na hranu je smetnja čiji se uzrok može točno definirati, a osjetljivost to nije. Također, ovaj test funkcionira samo ako popijete jako velike količine nekih šećera, što u slučaju ostale hrane ne igra nikakvu ulogu. U slučaju da taj šećer ne možete probaviti, probavit će ga bakterije u vašem tankom crijevu i proizvesti plin koji se lako može mjeriti. U slučaju općenitih osjetljivosti na hranu, slična reakcija ne postoji jer neće doći do proizvodnje plina u dovoljnoj količini koja se može mjeriti.

Biorezonancija

Biorezonancijske metode utvrđivanja intolerancije na hranu su općeniti naziv za dugi niz znanstveno nepotvrđenih postupaka kojima se gleda koje namirnice vam smetaju. Neke od najpopularnijih skoriste tzv. mjerenje elektromagnetske frekvencije vašeg tijela pomoću vlasi kose ili nekog dijela tijela. Što to točno znači? Nije poznato. Tvrdnja iza kojih ove metode stoje je ta da svatko ima određenu elektromagnetsku frekvenciju tijela i da se iz nje može iščitati koja hrana nam smeta. Kako se te frekvencije mjere isto nije poznato, osim da se često spominje uređaj zvan “BICOM” ili “MARS III”.

Kako se navodna elektromagnetska frekvencija tijela ili kose dovodi u vezu s nekim namirnicama, poput jaja ili jabuka, također nije poznato ni znanstveno utemeljeno. Također, poznato je da ove metode nisu ponovljive, što znači da biste mogli dobiti dva različita rezultata ako se dođete mjeriti na dva različita dana. Također, gotovo pa nemoguće je na internetu pronaći bilo kakve dublje informacije o ovoj metodi, načinima mjerenja frekvencije, samom uređaju, kontrolnim mjerenjima, ali i bazama podataka frekvencija različitih namirnica. Nije poznato ni kako ovi uređaji rade, ni koje su standardne elektromagnetske frekvencije kose ni tijela.

Mjerenje električnog potencijala stanica

Još jedna u nizu metoda za testiranje intolerancija na hranu, ali ova u vezu dovodi električni potencijal stanica i hranu. Zove se još i VEGA testiranje. Kako? U jednoj ruci držite negativnu elektrodu kojom vam se mjeri struja tijela. Pozitivna elektroda vam prikvače na (nožne) prste. Namirnica se spoji u strujni krug, i ako dođe do promjene u očitavanju struje, ta namirnica vam smeta.

Zasšto ova metoda nije znanstveno utemeljena? Bilo što što spojite u strujni krug će na neki način promijeniti mjerenje struje. To može biti bilo koji materijal koji provodi ili ne provodi struju, ako je spojen u strujni krug, krug će se ili prekinuti ili će se struja promijeniti. Namirnica vam ne može smetati ako je niste ni pojeli (ni udahnuli, kao kikiriki), a posebno ako niti ne dolazi u dodir s vama.

Postoje i verzije ove metode gdje namirnice uopće nisu ni u istoj prostoriji kao vi, a vi samo sjednete na stolicu, primite neki uređaj u ruku i dobijete popis namirnica koje vam smetaju. Kako? Nije poznato. Što se točno očitava, i kako se to dovodi u vezu s namirnicama, nije definirano.

Nadalje, nemoguće je izmjeriti električni potencijal individualnih stanica ako samo držite elektrodu. Stanica u našem tijelu ima na milijarde i sve su međusobno povezane i nedostupne. Da biste mjerili njihove potencijale, morate uzeti dio tkiva, uništiti ga i samljeti do najniže razine, uzgojiti stanice u kulturi, i onda jako preciznim i finim mjerenjima možete mjeriti jedino njihovu razliku potencijala na membranama. Ono što vi mjerite ako se spojite u strujni krug je razlika električnog potencijala vaših mišića, isto kao kad radite elektrokardiogram (EKG) i mjerite potencijal srca, kao našeg najsnažnijeg mišića. To mjerenje, kao ni ovo, nema nikakve veze s hranom, a pogotovo ako je niste ni pojeli.

Kineziološka metoda mjerenja intolerancije

Još jedna u nizu alternativnih metoda mjerenja intolerancije na hranu je kineziološka. Ova mi je osobno i najdraža jer mi od svih nabrojanih ima najmanje smisla. Test se provodi na sljedeći način:

1. U jednoj ruci držite neku namirnicu ili posudicu ispunjenu nekom hranom, a drugu ruku ispružite u zrak. U nekim verzijama ove metode posudicu prislonite uz grlo.
2. Dok držite namirnicu u jednoj ruci ili na vratu, ispitivač vam pritišće drugu ruku prema dolje dok pružate otpor.
3. Ako vam smeta namirnica koju držite, drugom rukom ćete pružiti manje otpora ispitivaču (ruka će vam biti slabija).

Kako i na kojoj skali se mjeri otpor koji pružate drugom rukom? Nije poznato. Procjenjuje li ispitivač sam je li vam ruka slabija, i ako da, što ako drugi ispitivač drukčije procijeni? Nije definirano. Biste li dobili iste rezultate ako biste držali kamen u ruci, a ne namirnicu? Vrlo vjerojatno. Mislim da ne treba previše objašnjavati zašto ova metoda nema nikakvog smisla. Da bi vam neka hrana smetala, prvo je morate pojesti. Znanstvena istraživanja su dokazala ne da ova metoda djeluje, već da toliko snažno ne djeluje da je vjerojatnost da pogodi nešto točno ista kao vjerojatnost da dobijete na lutriji.

Ostale metode

Postoji još pregršt sličnih metoda za koje se tvrdi da utvrđuju intoleranciju na hranu, ali nijedna od njih nije znanstveno utemeljena ni potvrđena. To su:

• VoiceBio – ova metoda vam snima glas i iz njega pokušava izvući zaključke o tome koja hrana vam smeta,
• Alcat test – u ovoj metodi se uzorak vaše krvi pomiješa s alergenima i prati se reakcija vaših bijelih krvnih stanica. Ne funkcionira zato što alergen iz hrane nikad u tolikoj količini ni na tako direktan način neće reagirati s vašim krvnim stanicama. Ovo je simulirana reakcija u laboratoriju koja nije ponovljiva u stvarnom životu, a čak ni između dva ista uzorka.
• Puls – nakon što pojedete neku namirnicu, mjere vam se otkucaji srca. Pretpostavka je da će se povećati ako vam namirnica smeta. Nema nikakve znanstvene osnove, a ni smisla.

Kako pravilno saznati koja hrana mi ne odgovara?

Jedina dokazano valjana metoda kojom možete saznati na koju hranu ste intolerantni ili osjetljivi je eliminacijska dijeta. Sastoji se od kratkotrajnog plana tijekog kojeg se iz prehrane izbacuje jedna po jedna namirnica koja bi vam mogla smetati. Plan se kreira po vašim trenutnim prehrambenim navikama i u dogovoru sa stručnom osobom, liječnikom ili nutricionistom.

Eliminacijska dijeta obično izgleda ovako:

1. Eliminacijska faza – namirnice koje su potencijalni okidači probavnih smetnji se potpuno izbacuju iz prehrane na 2-4 tjedna. Za to vrijeme se detaljno zapisuje što ste jeli i kakvi su vam bili probavni simptomi.
2. Izazovna faza – jedna po jedna namirnica koju ste izbacili se polako vraća u prehranu, uz pomno praćenje simptoma. Tek nakon par dana nakon što uvedete prvu namirnicu i pratite simptome, uvest ćete drugu, pa treću, četvrtu i tako dalje.
3. Identifikacija – u zadnjoj fazi, nakon što ste ponovo uveli sve namirnice i pomno pratili simptome, vrijeme je za analizu. Jesu li vam se probavne smetnje povukle kad ste izbacili različite namirnice? Jesu li se te iste smetnje vratile kad ste neke namirnice vratili u prehranu, i ako da, koje?

Namirnice koje su “najčešći” okidači probavnih smetnji su:

• mlijeko i mliječni proizvodi,
• jaja,
• gluten,
• orašasti plodovi i sjemenke,
• kofein i alkohol,
• umjetni aditivi, zaslađivači i boje,
• glukozno-fruktozni sirup (eng. high fructose corn syrup).

Ako želite saznati više o mliječnim proizvodima, kliknite na ovaj članak:

• Mliječni proizvodi – razlike u proizvodnji i upotrebi.

Kako se zaštiti od prevare testovima intolerancije na hranu?

Onoga koji vam nudi testiranje intolerancije na hranu (ili bilo koje drugo medicinsko ili nemedicinsko testiranje) uvijek pitajte sljedeći niz pitanja:

1. Na koji način se mjeri intolerancija ili osjetljivost na hranu u vašem laboratoriju ili u vašoj ustanovi?
2. Što točno mjeri uređaj ili metoda koju provodite, i kako se rezultat dovodi u vezu s hranom i namirnicama?
3. Koja kontrolna mjerenja provodite kako biste znali da vaš rezultat nije slučajan ili da nije šum iz okoline?
4. Kako se vaš uređaj ili metoda kalibriraju kako biste znali da pravilno funkcioniraju?
5. Koje baze podataka koristite kako biste doveli u vezu moje rezultate i namirnice?
6. Postoje li znanstvena istraživanja koja potvrđuju ovu metodu ili test, i ako da, možete li mi ih pokazati?
7. Jesu li vaš uređaj ili metoda odobreni od strane nadležnog tijela ili medicinske/znanstvene zajednice, i ako jesu, možete li mi pokazati certifikate?
8. Jeste li medicinske ili liječničke struke, i ako da, možete li mi pokazati diplomu ili certifikat?

Ne morate biti liječničke ni znanstvene struke da biste postavili ova pitanja ili razumjeli odgovore koje dobijete. Svatko tko se ozbiljno bavi znanošću ili pruža medicinske usluge bi trebao moći objasniti o čemu se radi na jednostavan i svima razumljiv način, bez izmotavanja ili zatajivanja informacija. Onaj koji pruža pravu i odobrenu uslugu se neće ustručavati odgovoriti ni na jedno od ovih pitanja i neće pružati polovične informacije.

Danas gotovo sve možete i proguglati, a samo jedan klik miša vam može uštedjeti dragocjeno vrijeme, živce, a naposljetku i poveću sumu novaca. Sve gore nabrojane metode će vas doći minimalno 150 do 200 eura po osobi za jedan test. Pružatelju usluge sigurno nije u interesu podrobno vam objašnjavati zašto i kako se dolazi do rezultata da se ne biste predomislili, ali će se uredno ograditi od odgovornosti riječima “ovaj test nije medicinska dijagnoza”. Prije nego se odlučite skupo platiti test intolerancije na hranu, dobro se raspitajte o čemu se radi.

Literatura:

1. The science and pseudoscience of food allergy and intolerance testing. Medicine & Health. Monash University.
2. The Myth of IgG Food Panel Testing. American Academy of Allergy, Asthma & Immunology.
3. Lewith GT, Kenyon JN, Broomfield J, Prescott P, Goddard J, Holgate ST. Is electrodermal testing as effective as skin prick tests for diagnosing allergies? A double blind, randomised block design study. BMJ. 2001 Jan 20;322(7279):131-4. doi: 10.1136/bmj.322.7279.131.
4. Kelso JM. Unproven Diagnostic Tests for Adverse Reactions to Foods. J Allergy Clin Immunol Pract. 2018 Mar-Apr;6(2):362-365. doi: 10.1016/j.jaip.2017.08.021.
5. Zingone F, Bertin L, Maniero D, Palo M, Lorenzon G, Barberio B, Ciacci C, Savarino EV. Myths and Facts about Food Intolerance: A Narrative Review. Nutrients. 2023 Nov 30;15(23):4969. doi: 10.3390/nu15234969.
6. Lavine E. Blood testing for sensitivity, allergy or intolerance to food. CMAJ. 2012 Apr 3;184(6):666-8. doi: 10.1503/cmaj.110026.